Kroz navodnu provedbu popisa stanovništva, vrši se „dubinsko snimanje“ imovine građana, čime se ozbiljno krše njihova prava, zajamčena Ustavom Republike Hrvatske.

Vlada Republike Hrvatske, uslijed svoje političke nemoći te općeg kaosa u državnoj administraciji, odlučila je „snimanjem“ stanja na terenu pokušati dohvatiti stvarno stanje stvari, kada su u pitanju imovina građana pa i analiza osnovanosti individualnih korištenja pojedinih prava. I ovoga puta valja istaći kako je prvi hrvatski predsjednik dao svoju najutemeljeniju izjavu, da su Hrvati kao „guske u magli“. Nevjerojatno je da ta akademska zajednica, svi ti silni intelektualci, kojima Hrvatska obiljue, novinari i drugi ne primjećuju ovakovu, usudio bih se reći, jadnu kamuflažu. Kakve veze s popisom stanovništva ima, na primjer, pitanje: „Površina kuhinje, m2?“, a s druge strane zar je za popisati broj osoba potrebno postaviti 66 pitanja. Nemoguće je da građani pri minimalnim vladanjem zdravom logikom ne primjećuju ovakovu grubu institucionalnu prijevaru.

Očito OIB (Osobni identifikacijski broj) nije proizveo rezultate koji su očekivani pri njegovom uvođenju. Vrlo je izvjesno da pojednci imaju i dalje vrlo vrijednu imovinu, a da su istovremeno korisnici socijalne pomoći. Očito je da državne institucije ne uspijevaju uvesti red u administraciju te da na ovaj način, opet preko leđa poreznih obveznika, pokušavaju koliko-toliko „snimiti“ situaciju. Izjave vladinih i drugih dužnosnika te razna jamstva, kojima se jamči građanima kako prikupljeni podaci neće biti zlorabljeni, iznimno su licemjerni i smiješni.

Nije valjda da dužnosnici misle kako će građani naivno dati povjerljive osobne podatke te da će u budućnosti očekivati kako će pojedina državna institucija, koja iskoristi takve podatke, priznati da je do njih došla uvidom u popisnu anketu. I najmanje obrazovani građani Republike Hrvatske moraju znati da državna institucija ima zakonsku mogućnost prikrivanja izvora. Jedna od mogućnosti koju državna institucija, pri eventualnom zahtjevu suda ili drugog tijela, može iskoristiti u obrazloženju okolnosti pribavljanja pojedinih podataka, čuvena je konstatacija „neposrednim istraživanjem i zapažanjem“, a ukoliko takova konstatacija nije uvjerljiva, druga je opcija da se pozove na dojavu građana, kojima je zakonom zajamčena anonimnost. Naravno, da bi zakonski zastupnik bilo koje institucije, pri eventualnoj tužbi građanina, zbog nezakonitog prikupljanja podataka, iskoristio jednu od dvije navedene mogućnosti, posve je jasno da ne bi konstatirao da je taj podatak pribavio iz ankete provedene pri popisu stanovništva.

Očito je da ovaj „popis stanovništva“ ima sasvim drugačiji karakter od onoga koji je javnosti predstavljen te je nejasno zašto građani sabotažom ne sankcioniraju takovu grubu povredu vlastite privatnosti. Po drugoj strani, za svaku je osobu činjenica da država izdvaja tolika anormna sredstva u ovim gospodarski i socijalno teškim vremenima, a sve kako bi došli do podataka do kojih nije uspijela doći službena administracija u svom redovnom operativnom radu. Vjerujem da će veliki broj građana, koji drže do vlastitog dostojanstva i privatnosti te imaju materijalnu mogućnost, uskratiti odgovore na anketna pitanja. Uistinu, nema pretjerane logike i smisla da se čovjek, pod prijetnjom novčane kazne od 300 do 800 kuna, koja je u razini benignog prometnog prekršaja, dopusti javno prostituirati. Ukoliko bude značajan broj takvih osoba, na taj će se način dio troškova ove državničke avanture amortizirati, budući će se naplaćene novčane kazne priliti u državni proračun.