Liburni

Liburni (grč. Libyrnides) su antička pomorska etnoskupina koja je živjela na jugozapadu Hrvatske uz sjeveroistočni Jadran između rijeke Raše i Krke, tj. uglavnom u Kvarneru i sjevernoj Dalmaciji do velebitskog primorja. Zapadno od njih bili su Histri, sjeverno u zaleđu Japodi, a istočno Dalmati. Liburni su bili suvremenici italskih Etruščana i levantskih Feničana, pa je to na hrvatskom ozemlju najranija jasno potvrđena i opisana etnogrupa, koja se tu navodi već od 9. stoljeća pr.Kr.

Iskon Liburna

U brončano doba prapovijesti tj. u II. tisućljeću pr. Kr., na kasnijem ozemlju klasičnih Liburna živjelo je ranokvarnersko prapučanstvo koje su prvi grčki moreplovci na Jadranu zapisali pod imenom Hythmites (vidi: Prediliri). Istodobno su rani pretci Liburna vjerojatno još boravili na Levantu između Mezopotamije i Anatolije, tj. u Siriji, gdje je prije dolaska Asiraca zapisan rani grad Libbur. S početkom željeznog doba, pri velikim pomorskim selidbama tzv. „Naroda s mora“ u 12. i 11. st. pr. Kr. sudjelovali su jamačno i rani Liburni, koji bi tada doplovili iz obala Levanta na Jadran (Yoshamya 2005, Lovrić i sur. 2007), gdje se zato već od prvih vijesti uvijek pojavljuju kao pomorci.

S druge strane, uočen je problem ove teorije u uvriježenoj činjenici da bi pokret „naroda s mora“, prema klasičnim arheološkim spoznajama do 20. st., tekao samo od sjeverozapada na jugoistok. S treće strane, nove opsežne biogenetske analize Sredozemlja u 21. st. to tek dijelom potvrđuju, ali još dokazuju da je taj doseljenički udar s Balkana odmah stvorio i veliki povratni “tsunami” genskog iseljavanja s Levanta u zapadni Mediteran i najviše u Italiju. Zato muška i ženska dnk Sicilije, Sardinije, Korzike i Toskane, pa čak i dio njihove stoke (DNK) paralelno potvrđuju istodobne doselidbe talijanskih “naroda s mora” iz Levanta (Sikuloti, Sardeati, Etrurci itd.), a za Etruščane su već prije poznati arheonalazi u tom smjeru (koji su sad i genski potvrđeni). U to se logično uklapaju i Liburni, a ove veze s Levantom potvrđuje i naša biogenetika (Tolk i surad. 2000, Barač i sur. 2003, Lovrečić i sur. 2005, Yoshamya 2005, Lovrić i sur. 2007, itd.), jer je unutar Hrvatske na Krku i u Kvarneru nađen razmjerno najveći udio levantskog haplotipa Eu9 i Eu10, uz manje dinarskog tipa Eu7 koji drugdje kod nas dominira.

O sličnoj pomorskoj doselidbi s istoka ranih kvarnerskih „bodula“ govore u arhajskom cakavizmu i domaće legende „Veyske povede“. Također tkalačka preslica s kvarnerskih otoka te istarska glazbena ljestvica gornjeg Jadrana (K. Galin 2001) odskaču od Europe i bliže su tradiciji Levanta i starog Egipta. Miješanjem i asimilacijom doseljenih levantskih pomoraca s ranijim Hitmitima, potom na gornjem Jadranu nastaju klasični Liburni koji su odmah zavladali cijelim Jadranom gdje rani Grci naglašuju njihovu pomorsku prevlast kao “Libyrnike Thalassokratia”, jer u to rano doba od 9.- 7. st. Liburni kontroliraju ne samo istočni Jadran, nego i sve naše otoke te istočne obale Italije i obalu Albanije sve do Otranta i otoka Krfa, a možda su plovili i Jonskim morem do Sicilije.

Klasična povijest

U najranije doba do 7. st. Liburni su najvjerojatnije već imali partnersko-trgovačke odnose s italskim Etruščanima i levantskim Feničanima koji su već prije Grka plovili do Jadrana, o čemu nema izravnih zapisa osim rijetkih arheonalaza koji upućuju na moguću trgovinsku razmjenu. Prve jasne pismene vijesti su od Grka koji nakon 7. st. pr. Kr. suzbijaju prevlast Liburna na Jonskom moru gdje ih protjeruju iz otoka Krfa i potom iz Drača. Kasnije od 5.-4. st. Grci se već naseljuju na srednjojadranskim otocima (Vis, Hvar itd.) pa u više pomorskih sukoba odatle potiskuju Liburne samo na gornji Jadran.

Od 4. st. iz dalmatinskog zaleđa provaljuju i ratoborni Dalmati koji također potiskuju Liburne iz srednjodalmatinskog primorja i preotimaju im grad Promona. Kako su postali ugroženi i s kopna i mora, Liburni se potom zbog spasa i preživljavanja zamalo dobrovoljno stavljaju pod zaštitu najmoćnijih Rimljana i od god. 167. pr. Kr. postaju im stalni saveznici, pa otad Rim štiti njihovo ozemlje Ravnih kotara i Kvarnera. Potom pomorski Liburni postaju glavni graditelji rimske carske armade pa u Rimskom carstvu flota Naves Liburnae kontrolira cijelo Sredozemlje.

Sudbina Liburna

Nakon propasti carstva, romanizirani potomci Liburna pred uzastopnim navalama barbara iz kopnenog primorja dijelom vjerojatno bježe na susjedne otoke ili u Italiju, a preostali su na kopnu uništeni ili asimilirani. Naprotiv, ostali Liburni na otocima mogli su ipak duže preživjeti sve do kasnog slaviziranja, jer su poluromanski govori u gradovima Krku i Rabu postojali sve donedavna. Na slično upućuje i nova biogenetika, jer se kvarnerski genomi izrazito razlikuju od ostale Hrvatske kako dokazuje novi niz poredbenih analiza muške i ženske DNK iz Kvarnera (npr. Tolk i surad. 2000, Barač i sur. 2003, Lovrečić i sur. 2005, Yoshamya 2005, Lovrić i sur. 2007).

Također nove analize otočnih toponima i dijalektalnih arhaizama kvarnerskog cakavizma sve jače pokazuju da se uz djelomičnu romanizaciju i potom slaviziranje, na Krku i Rabu donedavna očuvao bar manji dio predslavensko-neromanskog rječnika Liburna, najviše u pradijalektu „Gan-Veyan“ iz brdskih sela na Krku i u mnoštvu čudnih toponima oko velike i još neistražene srednjovjekovne gradine Korintija (domaće: Uri-Kworyta) između Vrbnika i Baške. Čak je moguće da se u tom gradu sve do 15. st. još govorilo poluslavensko-neoliburnijski.

Pomorska baština

Svi antički tekstovi koji spominju Liburne, navode ih kao priznate tradicionalne pomorce. Osim poljodjelstva u Ravnim kotarima, većina inih Liburna bave se plovidbom, ribarstvom, trgovinom i gusarstvom. Zbor orkanske bure na gornjem Jadranu koju spominju i Rimljani, Liburni su morali smisliti brze, čvrste i nepotopive brodove za njihovo olujno more. Zato su Liburni u rimskom Mediteranu rabili najviše raznovrsnih brodskih tipova od kojih potječu i neki današnji nazivi plovila na Jadranu, Sredozemlju i šire.

• Drakofori sa zmajskom glavom na pramcu i krmi bili su desantni ratni brodovi kao kasniji vikinški drakkari.
• Liburnae su bile bojni brodovi tj. dvoveslarke koje su potom kopirali i razvili Rimljani.
• Galaia je veći transportno-trgovački brod tj. prototip i imenjak kasnijih srednjovjekovnih galija.
• Lembul je manji i brzi ribarski brod kao prototip i imenjak naših dalmatinskih leuta.
• Paros je manja brodica za prijevoz i lokalni ribolov tj. prethodnik i imenjak današnje barke.
• Brodograditelji Liburni u pomorskom arsenalu potkraj rimskog carstva složili su već prve Liburnae Rotatae, tj. prototip mehaničkih brodovs bočnim kotačima na lopatice (uz pogon volova na kružnoj palubi) – a slično su Amerikanci iznova otkrili cijelo tisućljeće kasnije. Možda su tek rasulo Rimskog carstva i navale barbara spriječili da te nove mehaničke Liburnae ne osvoje svjetska mora već u srednjem vijeku

Tehnika i kultura

Ako su Liburni vjerojatno bili nepismeni prije dolaska Rimljana, njihova tehnička kultura u praktičnoj primjeni bila je iznimno razvijena i naprednija od svih okolnih susjeda između Rima i Grčke. Najveće su uspjehe postigli u brodogradnji gdje su Rimljani kopirali njihove brodove, a brodograditelji Liburni bili su najviše cijenjeni u carskim pomorskim arsenalima Ravenni i Aquileji. Između Vrbnika i Baške u uvali Malaluka još se vide ruševine ranoga liburnijskog brodogradilišta iz 5.- 4. st. pr. Kr. s privezima, stražarnicama i 7 kamenih dokova za brodove.

U izradi oružja Liburni su različiti od ilirskih susjeda, jer imaju drugačije dugačke mačeve s bočnim spiralnim antenama kao sjeverniji Germani. Liburni su vjerojatno pronašli ili barem unaprijedili današnje “ziherice” koje su rabili za razne svrhe: manji tipovi su služili umjesto puceta za zakopčavanje odjeće, a veće kao fibule s raznim dodatcima i privjescima imale su današnju ulogu broša i njima se izražavao društveni rang i ugled nositelja.

Društveni ustroj

U političkom ustroju napredniji Liburni u rimsko doba više nemaju izraženu plemensku strukturu kao susjedni Iliri. Klasični tekstovi za njih spominju sustav dekapolije, tj. grupiranje oko gradskih saveza. Inače je nasuprot većine inih ilirskih plemena gdje dominira patrijarhalni sustav ratnika, kod Liburna još bilo dosta tragova matrijarhata koji se skoro približava današnjem feminizmu.

Iz antičkih izvora koji su Liburne smatrali nemoralnima, slijedi da su njihove žene slično kao i kod Etruščana prije braka bile slobodne i birale su partnere (čak i strance), bile su obiteljski poglavari i birale razna domaća i javna zanimanja uključivo pomorstvo, jahanje i drugo (Stipčević 1974, Čović 1976, Hiller 1991, Yoshamya 2005).

Gradnja i naselja

Gradili su uglavnom kuće od kamena u kružno-koncentričnim redovima oko srednjeg trga, a gradovi su im ograđeni kamenim zidinama. Prvi glavni grad Liburna bila je Scardona (Skradin), a ostali veći još Curcium (Krk), Arba (Rab), Gissa (Novalja), Apsorus (Osor), Flanona (Plomin), Aenone (Nin), Iadera (Zadar), Nedinum (Nadin), Carinium (Karin), Varvaria (Bribir), Asseria (Podgrađe) itd. Uglavnom su sva liburnska naselja radi obrane bila opasana bedemima različite debljine i visine. Bedemi su zidani su usuho od lomljena i neobrađena vapnenca s 2-5 zidova, od kojih je svaki bio širok 0,5-1,5 m. Ukupna širina bedema bila je oko 1-15 m, a najčešće 1,5-4 m. Danas su bedemi sačuvani u obliku urušena nasipa širine do 30 m i visine oko 10 m.

Vjera i grobovi

Slično kao okolni suvremenici, i Liburni su bili mnogobošci, ali zbog baštine matrijarhata sva dosad poznata liburnijska božanstva nose samo ženska imena. Najvažnija božica im je bila Anzotica koja odgovara rimskoj Veneri i grčkoj Afroditi, a Ica je vodena božica izvora i približno odgovara Dijani. Ostale manje poznate liburnijske božice po imenu još su bile npr. Latra, Sentona i Iutossica, ali su njihove uloge nejasne.

Po tipu grobova Liburni se jasno razlikuju od susjeda: njihovi kosturi uvijek leže bočno u skvrčeno-sjedećem položaju, a u muškim grobovima nikada nema oružja kao kod inih Ilira. Osim toga, u klasično rimsko doba nad grobovima Liburna podiže se i poseban spomenik tzv. cippus kakav nemaju ostali Iliri. Sve to jasno upućuje na osobitosti drugačije duhovne kulture Liburna spram inih Ilira (Batović 1962. i 1965, Stipčević 1974, Čović 1976, Hiller 1991).

Jezik Liburna

Kao i kod inih susjednih Ilira, donedavno za jezik Liburna nije bilo drugih pokazatelja osim oskudne onomastike tj. romaniziranih toponima iz klasične Liburnije koje navode rimski i manje grčki izvori, te vlastitih natpisa liburnijskih imena na njihovim grobnim cipusima. Iz toga je već vidljivo da se liburnijsko nazivlje dosta razlikuje od većine kopnenih Ilira i bliže je na zapadu Histrima i prapovijesnim Venetima.

Odnedavna je mnogo više pokazatelja o Liburnima izvučeno pri detaljnoj analizi bodulskog cakavizma Kvarnerskih otoka. Uočeno je da u bodulskom rječniku Baške i Raba, od 27.000 riječi čak 6.500 neobičnih arhaizama nisu ni slavenski niti romanski, nego jamačno pripadaju tzv. “paleobalkanskom” substratu pa su vjerojatno liburnijske. Čak i u dijalektalnoj gramatici nađene su čudne promjene i oblici nepoznati iz hrvatskog ni talijanskog, tj. vjerojatno liburnijski relikti asimilirani u slaviziranom kontekstu. Iz toga slijede još neke druge osobitosti klasičnoga liburnijskog mimo zapisane rimske onomastike, npr.:

• Naglasak oksitoni: većinom na kraju riječi (kao francuski).
• Izostanak većine palatala: bez č, š, ž, đ, lj.
• Imenski plurali: muški -oy, ženski -ay, -srednji rod -ey (kao hetitski i grčki).
• Zajednički plural pridjeva u obliku ženskog roda (gramatički feminizam).
• Pripadnost je izražena dativom vlasnika: ne genitiv ni posvojni pridjev.
• Pridjevi bez superlativa: samo opisni absolutiv s prefiksom sion- =hetitski siu-, gotski sia-
• Redni brojevi s nastavkom -tar (kao Vede i Avesta)
• Negacije -ne stoje iza glagola.
• Glagoli s konjunktivom, necesativom i čak 5 vrsta raznih infinitiva.

Literatura

 

• Š. Batović: Sepultures de la peuplade illyrienne des Liburnes. Bonn 1962.
• Š. Batovic: Die Eisenzeit auf dem Gebiet des illyrischen Stammes der Liburnen. Archaeologia Jugoslavica 6, Beograd 1965.
• A. Stipčević: Iliri (povijest, život, kultura). Školska knjiga, Zagreb 1974.
• B. Čović: Od Butmira do Ilira. Veselin Masleša, Sarajevo 1976.
• M. Guštin, D. Božič, L. Bakarić: Kelti i njihovi suvremenici na tlu Jugoslavije. Narodni muzej Ljubljana i Arheološki muzej Zagreb, 1984.
• G. Hiller: Zur japodischen und liburnischen Früheisenzeit. Universität Heidelberg, 1991.
• H.V. Tolk & al.: MtDNA haplogroups in the populations of Croatian Adriatic Islands. Coll. Anthropol. 24, 2000
• L. Barač & al.: Y-chromosomal heritage of Croatian population and its island isolates. European Journal of Human Genetics 11, 2003.
• L. Lovrečić, M. Peterlin & al.: Human Y-specific STR haplotypes in the western Croatian population sample. Forensic Science International 149, 2005.
• M. Yoshamya: Gan-Veyan (rječnik, gramatika, kultura i genom Neo-Liburna). ITG, 2. izdanje, Znanstveno društvo za proučavanje porijekla   Hrvata, Zagreb 2005.‬

A.Ž. Lovrić, Đ. Vidmarović, R. Fureš: Podrijetlo Hrvata, dio 1. Indoiranski iskon, 2. Genetička otkrića, 3. Etnogeneza (zbornici simpozija 2001.-2006.). Udruga Muži zagorskog srca (u tisku), Zagreb-Zabok 2007.

I: wikipedia