Liburnija Regionalni liburnijski portal
Ovoga kolovoza Opatija je postala bogatija za novu liječničku ordinaciju. Specijalističku psihijatrijsku ordinaciju dr. Sanje Katalinić odlučili smo i sami posjetiti i pokušati razbiti tabue koji kruže oko ove časne profesije
Biti pod navodnicima psihički zdrav i odlaziti psihijatru ili „shrink-u“ je „in“ u Zapadnom svijetu već desetljećima. Međutim, kod nas to baš i nije tako. Prije desetak godina na HRT-u mogli smo pratiti seriju “Na terapiji”, preradu hvaljene izraelske serije “Be tipul” koja je na zanimljiv način donosila u naše domove privatni i poslovni život psihoterapeuta, treba biti svjestan da to nisu ista zanimanja, no svakako je dobar korak naprijed u procesu skidanja stigme s korisnika ove usluge, odnosno pacijenata.
Smatra se poželjnim, zbog održavanja psihičkoga zdravlja povremeno nekome izvan obiteljskog kruga ili kruga prijatelja ili ispovjednika istresti sav teret iz ruksaka kojeg svi nosimo na leđima i poput vjeverice ga punimo plodovima za zimu. Najčešći uzrok remećenja ravnoteže duše i tijela su međuljudski odnosi, oni s roditeljima, partnerom, djecom, na radnome mjestu i šire.
Od sada i u Opatiji postoji mjesto gdje to bez osjećaja krivnje i stigme možete činiti. ” U mojoj ćete ordinaciji dobiti alate kako da vratite psihofizičku ravnotežu, bilo kroz savjet, lijekove, psihoterapiju, radnu terapiju, igru ili kroz druge metode moderne medicine. Koliko je važno što prije započeti s liječenjem određenih poteškoća, jednako je važna i prevencija istih kroz kontinuirane programe, naročito za ranjive skupine kao što su djeca i starije osobe, što bih u suradnji s lokalnim institucijama i drugim strukama koje se bave mentalnim zdravljem rado provodila i implementirala u svome radu”, ističe doktorica Katalinić.
Dr. Sanja Katalinić doktorica je psihijatrije i doktorica znanosti iz područja medicine. Dugogodišnji je predavač, društveno angažirani suradnik brojnih srednjih škola, Grada Opatije za područja prevencija ovisnosti, zdrave prehrane i ostalih srodnih područja. Ima bogato radno iskutvo kao liječnik, a radila je čak i u policiji. Od 2010. zaposlenica je Psihijatrijske bolnice Rab, ali onda se odlučila pokrenuti vlastitu ordinaciju. Posjetili smo je u njezinoj ordinaciji i porazgovarali o brojnim aktualnostima.
Na osobe sa psihičkim poremećajima još se uvijek ne gleda kao na osobe koje boluju od šećerne bolesti, kroničnih bolest srca ili bubrega. Nekad su psihički bolesnici tretirani poput divljih zvijeri, izdvajani i zatvarani. Uvelike i filmografija donosi uvid u čovjekovu psihu i možda istovremeno i pridonosi stvaranju i razbijanju tabua samim smještajem radnji u umobolnice kao Let iznad kukavičjeg gnijezda ili noviji Otok Shutter, ili prikazujući osobe sa psihičkim problemima na drugačiji način, prihvatljiviji širokoj publici, a istovremeno i dubokog psihološkog karaktera, za primjer možemo uzeti Arthura Flecka, svima poznatijeg kao Jokera iz DC Serijala.
Doktorica Katalinić napominje kako je današnja medicinska znanost uvelike pomogla u liječenju težih psihičkih poremećaja, iako se ne može sve izliječiti, ali ako se redovito uzimaju preporučeni lijekovi moguće je imati sasvim dobar i ispunjen život i držati bolest pod kontrolom. Problem je ako se lijekovi ne uzimaju redovito ili se u potpunosti samoinicijativno prestanu koristiti, niti se odlazi na kontrole liječniku. Tada su oboljeli zatvoreni u vrtlogu svoje bolesti, s tim da tu povuku i obitelj i užu zajednicu. Dodaje i da inače ljudi nisu skloni redovitom uzimanju lijekova po preporuci medicinske struke, čak 30% njih su tvrdoglavi i sami sebe liječe.
Pitali smo doktoricu da nam pojasni razliku između psihološkog i psihijatrijskog tretmana, za mnoge ljude predmet konfuzije. “I jedni i drugi se bavimo liječenjem osoba sa psihičkim problemima. Međutim, imamo različite temelje, obrazovanje i ulogu u liječenju.
Psiholozi obično koriste različite psihoterapijske pravce u liječenju. S tim da prethodno moraju završiti fakultetsko obrazovanje (kod nas je pri Filozofskim fakultetima) i naknadno se educirati s ciljem stjecanja diplome psihoterapeuta što može biti veliki financijski zalogaj. Također, mogu biti savjetnici u timu s drugim zdravstvenim djelatnicima. Psiholozi mogu raditi kao privatni psihoterapeuti ili u okviru državnog zdravstvenog sustava (Domovi zdravlja, bolnice), ali i pod okriljem nevladinih udruga.
Psihijatri su liječnici sa završenim medicinskim fakultetom i nakon toga moraju završiti specijalizaciju iz psihijatrije, što sve skupa kod nas traje više od 11 godina. Tijekom specijalizacije naučimo kako postaviti dijagnozu i kako liječiti osobe sa psihičkim poremećajima uz pomoć lijekova, psihoterapije, drugih modernih terapijskih tehnika (npr. biofeedback, transkranijalna magnetska stimulacija i dr.), te manje znanstvenih ali učinkovitih tretmana poput art terapije, tretmana terapijskim životinjama, radne terapije i sl.). I psihijatri se mogu dalje educirati i postati psihoterapeuti što je danas sve češće. Psihijatri mogu raditi u privatnoj praksi ili u okviru državnog zdravstvenog sustava (Domovi zdravlja, bolnice).”
Na pitanje kako to da je izabrala psihijatriju za svoju daljnju karijeru gospođa Katalinić kaže kako joj to nije bio prvi odabir nakon završenog medicinskog fakulteta, već se vidjela u nečem skroz drukčijem, s puno akcije i adrenalina, kao ginekolog ili kirurg. No, kako život pruža prilike nenadano i većinom ne one koje u dubini sebe potajno želimo prihvaćamo sve ono što nam se u datim okolnostima pruža i dalje se razvijamo u tome smjeru i pokušavamo ostvariti najbolje kako znamo. “Totalno mi je drago što sam psihijatar. Psihijatrija je poput rudarstva, ali mi kopamo po ljudskoj duši kako bi pronašli ravnotežu između duše i tijela. I u psihijatriji ima i adrenalina i akcije i beskrajnog zadovoljstva i sreće kada uspijemo pomoći pacijentu, ali i njegovoj obitelji. Biti psihijatar je poziv sa 24-satnim radnim vremenom i tako ja živim.”
Na samome kraju upitali smo doktoricu ima li istine u tvrdnjama nadvojvode Ludwiga Salvatora von Habsburga, botaničara i antropologa koji je u svojim putopisima zapisao da opatijska klima i biljka lovor negativno utječu na psihičko zdravlje ovdašnjih stanovnika. Imaju li njegove opservacije uporište u stvarnosti i poveznicu s tradicionalnom medicinskom psihijatrijom ili ipak nemaju.
“Nasuprot štorijama o štetnosti lovora, rekla bih nešto o njegovim ljekovitim svojstvima. Domovina lovora je Mala Azija, otkud se proširio po mnogim zemljama oko Sredozemnog mora. Najljepše lovorove šume nalaze se u okolici Lovrana koji je po toj biljci dobio ime. Lovor su koristili već stari Egipćani, Grci i Rimljani. Povezuje se s Apolonom, bogom ljepote i Sunca, a poslije i njegovom sinu Asklepiju, grčkom bogu medicine. Tada se smatralo da lovor privlači sreću i blagostanje, te da tjera zlo.
Veliki poznavatelj fitoterapije i travar Ivan Lesinger navodi da ga pučka medicina preporučuje u mnogim stanjima, među ostalim i bolesti živčanog sustava, različitih neuroza, depresije, stresa, nesanice i razdražljivosti, prilikom glavobolja i migrena. Stoga lovor nije uzročnik njurgavosti u Opatijaca, dapače, pomaže u njezinom sprečavanju i liječenju.
Možda ne bi bilo loše da u svakom Opatijskom vrtu bude pokoji (oblikovani) grm lovora i lavande i ružmarina i melise i mente i valerijane i drugih biljaka kako bi Opatijci iz centra manje čuli buku s ulice”, govori nam doktorica Katalinić.
Preuzeto s: Rivijera News
