Liburnija Regionalni liburnijski portal
Moja prijateljica Irma ima jedno dijete. I tako će, kaže ona i ostati. Ima sina, razmaženog ali njenog. I tu me Irma ispravlja! Kaže uvijek kako Marko nije njen, kako on nije knjiga koju je kupila pa da je u njenom vlasništvu. On je ljudsko biće, čovjek, svoja duša. Irma ga je rodila, brine o njemu i voli ga više nego išta. Uči ga da bude dobar čovjek, usmjerava ga i vodi, ali on će otići svojim putem, jer on je svoj, a ne Irmin.
Često čujem kako ljudi vole pitati roditelje kad će imati drugo dijete, ili treće, ako imaju dvoje istog spola, pa sad bi trebalo treće da ne bude isto sve. I ja sam jednom pitala Irmu da kad će ona drugo, Marko je sam. Ta mora se imati bar dvoje! Ona mi je rekla nešto što mi se je zauvijek urezalo u sjećanje, nešto o čemu često razmišljam. Rekla je tada da je Marko jedino dijete koje je ona rodila, da ga uje silno željela roditi, osjetiti se majkom i ispuniti sebe kao ženu u smislu roditeljstva. Ali da s time nije i Marku učinila neku veliku uslugu. Dovela ga je na ovaj svijet. Na svijet koji je davno prestao biti lijepo mjesto. Na svijet gdje je svakim danom sve teže i teže, a gdje sutra sigurno neće biti lakše. I da to nikako ne može i da kategorički odbija učiniti još nekome. I ona tako otvoreno kaže to tko god ju pita…ali ljudi su ljudi, uče već isprobane obrasce koje onda prihvate kao svoje i takav odgovor nije prihvatljiv. Nije razumljiv nekome tko ga ne želi razumjeti. To je odgovor koji vrijeđa, odgovor za vrlo rado danu kritiku!
A Irma je Irma, kao da nije s ove planete, a zapravo je čovjek u punom smislu riječi koji se izgubio negdje putem od jučer do danas…
