Brojna književna djela ostala su iza ovog kolumbijskog pisca koji je svoje najveće uspjehe doživio u Mexico Cityju.
„Pukovniku nema tko pisati“ i „Pogreb velike mame“ dale su uvod u veliku karijeru koja je međunarodnu slavu stekla njegovom najpoznatijom knjigom „Sto godina samoće“ objavljene 1969. godine. Knjiga izdana u njegovoj 39. godini prodana je u više od 10 milijuna primjeraka te govori o stotinu godina povijesti izmišljenog kolumbijskog gradića Macondo.
Uslijedio je izlazak knjige “Patrijarhove jeseni” koja je podijelila kritičare, pošto su mnogi očekivali nastavak “Sto godina samoće”. Danas je pak neki smatraju i njegovim najboljim djelom, dok je Marquez jednom prilikom o njoj napisao da je to “poema o usamljenosti moćnika”.
Zbog svojih političkih stavova, ponovno je morao otići iz Kolumbije u Meksiko, pošto ga je kolumbijska vlada optužila da novčano pomaže gerilskoj grupi M-16. Napokon, 1982. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost, nakon čega je nastavio pisati, poučavati i bio je politički aktivan.
Romantičnim se temama vratio 1986. knjigom “Ljubav u doba kolere”, snažnom, poetičnom i komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih roditelja. Uslijedile su “General u labirintu”, “12 hodočasnika” te “Ljubav i drugi demoni”,a 2002. godine izdao je i svoju autobiografiju “Živjeti da bi se pripovijedalo” .
Marquez je smatran i predvodnikom literarnog žanra poznatog pod nazivom “magični realizam”. Preminuo je u 88. godini života.