Liburnija Regionalni liburnijski portal
Prostor bivše rafinerije na Mlaki bi se prema planovima trebao prenamijeniti u znanstveno-tehnološki park, a zajedničkom suradnjom Ine, Sveučilišta u Rijeci i Grada Rijeke. Znanstveno- tehnološki park bi služio kao mjesto za kulturne i turističke sadržaje.
Iako za sada nema vijesti da su tri strane postigle partnerski dogovor i definirale model suradnje koji bi vodio realizaciji ove zamisli, nedavna prezentacija projekta na Invest forumu u Opatiji i aktivnosti koje poduzima Grad daju naslutiti da se na tome ozbiljno radi, piše Novi list.
Arhitektica Petra Karuza iz Rijekaprojekt Koninga i pročelnik gradskog Odjela za urbanizam Srđan Škunca su u koautorstvu izradili urbanističko-arhitektonsku studiju prenamjene prostora koji obuhvaća površinu od 8 hektara između Ulice Milutina Barača i željezničke pruge ispod Zvonimirove ulice, a u nastavku prenosimo što su otkrili za Novi list.
Prva i najvažnija ideja na kojoj počiva njihova zamisao je sljedeća: znanstveno-tehnološki park ne bi funkcionirao kao zatvorena enklava, poput većine u regiji, nego bi postao dio nove zone grada koja je osmišljena kao muzej na otvorenom, s bogatim spektrom sadržaja namijenjenih najširem krugu javnosti.
Studija je izrađena nakon što je INA raspisala natječaj »Prostor za vaše ideje«, na kojem je gradovima, općinama, različitim institucijama, udrugama i poduzetnicima ponudila da uzmu u zakup različite prostore u njezinu vlasništvu koje je ocijenila neperspektivnima i iskoriste ih za razvoj vlastite djelatnosti.
Riječko Sveučilište i Grad Rijeka iskazali su interes za lokaciju Mlaka, a nakon prihvaćanja aplikacije pristupilo se izradi studije čiji je krajnji rezultat širenje centra grada kroz paralelno razvijanje poslovno-inovativnog sektora i kulturno-turističke ponude.
Arhitektonsko-urbanističkoj studiji prethodila je i izrada konzervatorske studije, tako da su u prijedlog prenamjene kompleksa automatski aplicirani i uvjeti konzervatorske zaštite pojedinih rafinerijskih postrojenja i građevina. Kao suradnik na projektu angažiran je i Velid Đekić, poznati istraživač riječke industrijske baštine, ali i dugogodišnji zaposlenik Ine.
No, i ostali djelatnici, prema riječima autora studije, pružili su niz korisnih informacija o radu rafinerije za koju su emotivno vezani, a svoja bi znanja o tehnološkim procesima prerade nafte vrlo rado stavili na raspolaganje i budućim posjetiteljima muzeja rafinerije koji bi bio uređen u prostoru pogona deparafinacije.
Osim ove zgrade s fiksnim muzejskim postavom, različite sadržaje javne namjene primile bi i preostale arhitektonski i povijesno važne građevine koje bi zajedno s rafinerijskim dimnjakom, tankovima i visokim kolonama rafinerijskih postrojenja činile muzej na otvorenom.
Bivši pogoni nekad najveće rafinerije u Europi i najstarije na Mediteranu postali bi tako ugostiteljski, prezentacijsko-izložbeni, edukacijski i sportsko-rekreacijski prostori, noćni klubovi, konferencijske i sajamske dvorane… U njima bi se mogli održavati koncerti, modne revije, kinoprojekcije, manje kazališne produkcije. Predviđen je i multimedijalni studio, apart-hotel, pa čak i dječji vrtić.
Sve bi to bilo u režimu javnog korištenja, a ujedno i u funkciji znanstveno-tehnološkog parka koji bi se smjestio u novim zgradama u zapadnom dijelu kompleksa. U novogradnjama, na 80 tisuća kvadrata, nalazili bi se radni prostori, uredi, laboratoriji i manje dvorane za sastanke, dok bi drugi sadržaji poput marendarija, restorana i konferencijskih dvorana bili smješteni unutar objekata u javnom dijelu kompleksa.
Između dva dijela kompleksa ne bi postojale fizičke barijere, ali bi zgrade ZTP-a imale ograničen pristup, isključivo za njihove korisnike. Jedina rafinerijska građevina koja bi bila u isključivoj funkciji ZTP-a jest upravna zgrada INA-e koja bi, prema zamisli autora studije, trebala prva biti useljena.
Slično kao u Sveučilišnom kampusu na Trsatu, gdje je najprije obnovljena zgrada vojne komande za potrebe Akademije primijenjenih umjetnosti, i u ovom bi se slučaju projekt realizirao u etapama. Najprije bi se osposobila upravna zgrada koja ima 10 tisuća kvadrata, a dok ona stane na noge, pripremila bi se dokumentacija za izgradnju objekata iduće faze ZTP-a. Sve nove zgrade, osim garaže, bile bi građene prema istom uzorku, a imale bi šest katova.
Glavni pristup kompleksu bio bi iz Ulice Milutina Barača, a jedna od zamisli je da se sa središtem grada poveže i vlakićem koji bi koristeći stare tračnice unutar rafinerije vozio od rive do zgrade budućeg muzeja. Osim toga, na Mlaki bi trebala biti izgrađena postaja buduće gradske željeznice koja bi poboljšala vezu s ovim područjem.
Unutar kompleksa promet bi bio reduciran. Cijela je zona zamišljena kao pješačka, s tim da bi pristup automobilima bio moguć samo s krajnje zapadne strane do zgrade garaže namijenjene korisnicima znanstveno-tehnološkog parka.
Jedna od atrakcija kompleksa bio bi i skywalk – nebeska šetnica. Šetnica bi bila izvedena na horizontalno položenim snopovima rafinerijskih cijevi koje se visoko iznad tla pružaju kompleksom, a neke već i sada imaju platforme za hodanje i služe kao cijevni mostovi među industrijskim postrojenjima.
Prema mišljenju pročelnika Srđana Škunce, osim muzeja rafinerije na ovoj bi lokaciji mogao zaživjeti i središnji interpretacijski centar industrijske baštine Rijeke – mjesto na kojem bi posjetitelj putem hologramskih projekcija i drugih suvremenih metoda prezentacije mogao dobiti cjelovitu informaciju o svim njenim segmentima, a potom i obići pojedine lokacije.
Realizacija ovako zamišljenog projekta koštala bi oko 200 milijuna eura, bez dekontaminacije zemljišta. Da bi se utvrdilo koliko je zagađenje terena i kako ga sanirati, u krugu rafinerije napravljeno je stotinjak bušotina tla, ali izgleda da analize i istraživanja što ih je naručila INA još nisu završene jer autorima arhitektonsko-urbanističke studije podaci o stupnju zagađenja i mogućim rješenjima nisu poznati.
