Liburnija Regionalni liburnijski portal
U nizu malverzacija Slavice Šote donosimo jednu s internacionalnim predznakom.
Slavica Šota davne je 2001. godine za svoju metu označila imovinu slovenske obitelji Kopajtić. Naravno, i u ovoj priči koristio se isti modalitet. Šota je od strane svojeg činovničića dobila dojavu za vrijedne nekretnine na koje je pravo polagala slovenska obitelj Kopajtić. Radi se o poslovnim prostorima u ulici Ante Starčevića 2 i Ante Starčevića 2b, ukupne površine 123 m2. U tim, sad Šotinim, prostorima danas posluje Hypo Alpe Adria Bank i Multibrand Outlet. Navedeni prostori bili su predmet denacionalizacije za koju je obitelj Kopajtić samostalno i pravovremeno podnijela zahtjev za povrat.
U mjesecu lipnju 2001. godine Slavica Šota se slatkorječivim nastupom obratila obitelji Kopajtić. Naravno, prvo ih je zastrašila mogučnošću da bi zahtjev mogao biti odbijen, zbog čega postoji izvjesnost da nikada ne ostvare povrat nacionalizirane imovine. Nakon toga uvjeravala ih je kako bi i u slučaju povrata mogao biti postavljen vrlo visok odštetni zahtjev sa osnove naknade ulaganja ostvaren od strane korisnika nacionalizirane imovine, odnosno denacionalizacijskog obveznika. Zastrašeni takvim upozorenjima, Davorin, Anita i Primož Kopajtić pristali su na nerealnu ponudu Slavice Šota i s njom potpisali predugovor o kupoprodaji nekretnina. Naravno i u ovom slučaju, kao i slučaju pokojne Brune Dinter, predugovor je sklopljen i prije nego što je odlučeno o zahtjevu za povrat nacionalizirane imovine, što jasno pokazuje da je Šota kontrolirala postupanje po tom zahtjevu.
S obzirom da je Slavica Šota razvukla postupanje po zahtjevu obitelji Kopajtić o čemu je odluka donesena početkom 2006. godine, obitelj Kopajtić odbijala je sa Šotom potpisati glavni kupoprodajni ugovor i tako joj omogućiti stjecanje vlasništva nad nekretninama. Nakon toga nastao je pakao za obitelj Kopajtić od kojih je jedan član, Davorin , tijekom tog prljavog rata sa Šotom u međuvremenu i preminuo. Naime, Slavica Šota krenula je u napad tužbom u kojoj je zahtjevala ispunjenje obveza koje su Kopajtići preuzeli ugovorom, dok je prema njima istovremeno vršila najgore oblike zastrašivanja i prijetnji. U konačnici je i uspjela sa svojom tužbom, nakon čega je u rukama držala pravomoćnu sudsku odluku koja ju je vodila korak bliže konačnom cilju, odnosno vlasništvu dva atraktivna poslovna prostora u elitnom poslovnom dijelu Rijeke.
Nedugo nakon takove odluke krenuo je dio Šotine borbe sa hrvatskim pravnim institucijama, budući je tu stranu sudsku odluku morao priznati i Hrvatski sud. Tako je pred Općinskim sudom u Rijeci pokrenula postupak za priznanje strane sudske odluke i provedbu upisa prava vlasništva. Iz tih vremena Slavica Šota postaje zanimanje hrvatske javnosti, jer se javno prezentirala žrtvom sprege pravosudnog i gospodarskog korumptivnog miljea, budući da se postupak priznanja strane sudske odluke, po njenom mišljenju, odugovlačio. Tom prilikom glasno je prozivala riječkog poduzetnika Mirka Pavičića i njegovog navodnog zaštitnika Veljka Miškiluina, predsjednika Županijskog suda u Rijeci. Kako je tada javno tvrdila Pavičić se htio dokopati tih poslovnih prostora, no ona ga je u tome preduhitrila i zbog toga je on, kako je isticala, mobilizirao svoje utjecajne prijatelje kako bi joj stali na put i iznašli način da joj “otmu” njene nekretnine.U konačnici je Slavica Šota ipak uspjela u tim pravnim postupcima, te je strana sudska odluka i priznata. Kao posljedica takove odluke uslijedio je upis Šotina prava vlasništva koje uživa i danas.
I doista, prema iznesenom u dosadašnjem dijelu teksta, moglo bi se reći kako u slučaju ove transakcije, odnosno ovog pravnog posla između Slavice Šote i obitelji Kopajtić, nema ničeg osobito spornog. Sve bi se to moglo svesti na klasične imovinsko-pravne sporove i prijepore koji su prisutni u intervalu svakodnevnice i svuda oko nas. Moglo bi se reći kako nitko nije kriv obitelji Kopajtić što su potpisali takav predugovor, a kada su ga potpisali bili su dužni i pridržavati ga se. Međutim, uspjeli smo dokučiti stvarne i istinske razloge zbog kojih je obitelj Kopajtić pobijala dogovoreno sa Slavicom Šotom i odbijala potpisati kupoprodajni ugovor. Isto tako, razjasnili smo čime su uzrokovani i šta su predstavljali histerični javni ispadi Slavice Šote i šta su oni imali za cilj. Razlozi zbog kojih su Kopajtići odlučili raskinuti posao dogovoren sa Šotom počivaju u njenom nepridržavanju usmeno dogovorenih kondicija i obaveza. Slavica Šota “kupila” je obitelj Kopajtić lažnim obećanjem kako će postupak denacionalizacije okončati najkasnije u roku od dva mjeseca. Ujedno im je i obećala kako će u istom roku realizirati navedeno u predugovoru, te kako će im izvršiti isplatu cjelovite kupoprodajne svote.
Svaki čovjek se ponekad nađe u situaciji da mu određena financijska sredstva u datom momentu i u kratkom roku imaju posebnu težinu i značaj, te na temelju takvih razloga ponekad sklopi određeni pravni ili materijalni posao bez obzira što je on iz javne ili tuđe percepcije štetan i nelogičan. Drugim riječima, nekada su ljudi, zbog raznih razloga, prisiljeni prodati automobil, obiteljsku zlatninu, nekretninu ili bilo koju drugu vrijednu imovinu zato što im je upravo u tom momentu neophodan novac zbog nekog njima posebnog i važnog momenta. Upravo je obitelj Kopajtić imala takve razloge i upravo je činjenica da im je Slavica Šota obećala dovršiti postupak nacionalizirane imovine i izvršiti isplatu iste u roku od 2 mjeseca, za njih imalo takovu težinu da su pristali na ugovaranje tako smiješne kupoprodajne svote u visini od 615.000 DEM. Slavica Šota imala je veze i vezice i ona je doista mogla realizirati povrat nacionalizirane imovine u roku kojeg je obećala, međutim to njoj nije odgovaralo. Nije joj odgovaralo jer u tako kratkom roku nije mogla osigurati ugovoreni iznos za isplatu. S druge strane nije se niti imala potrebu žuriti jer su njeni odvjetnici složili tako, za suprotnu stranu, manjkav predugovor da ju on ničim osobito nije obvezivao i obitelj Kopajtić nije imala nikakovih osnova da ju poziva na ispunjenje. U principu, nakon potpisa takvog predugovora, svi konci bili su u rukama Slavice Šote. U međuvremenu došlo je do promjene valute i notorne činjenice da su se kroz godine, odnosno do 2006. godine, kada je Šota odlučila dovršiti posao, okolnosti u bitnome promijenile. Kroz tih nekoliko godina gotovo se izjednačila vrijednost jednog EURA u odnosu na jednu DEM. Osim toga, drastično je porasla vrijednost nekretnina, i to gotovo četiri puta. I na poslijetku, što je najvažnije, obitelj Kopajtić je ugovoreni iznos trebala i bio joj je neophodan 2001., a ne 2006. godine. Dakle, to su bili oni stvarni, istinski i pravi razlozi zbog kojih je obitelj Kopajtić odbijala poziv Slavice Šote da zaključe konačan ugovor i dovrše posao i prema objektivnom i realnom sudu, cijeneći ove nepoznate činjenice, imali su u tome apsolutno pravo.
U konačnici obitelj Kopajtić nije iznašla snage i mogućnosti da se bore protiv Slavice Šote te su tek 2011. godine, po pravomoćnosti presude koja je zamijenila ugovor, dobili iznos od 540.000 DEM, odnosno 276.097,56 EURA, što je predstavljalo razliku između ranije isplaćene kapare u iznosu od 75.000 DEM i ukupno ugovorene kupoprodajne cijene od 615.000 DEM.
Pravi i stvarni razlozi zbog kojih je Slavica Šota održavala javne istupe krili su se u tjeskobi koja ju je obuzimala zbog činjenice da bi se takav pravni posao na neki način mogao i poništiti. Slavica Šota došla je do informacija da su se određene interesne skupine stavile na raspolaganje obitelji Kopajtić kako bi im pomogli da u pravnom postupku preispitivanja posla kojeg su imali sa Šotom pokušaju osporiti, za njih tada nepogodan ishod, te je bilo vrlo izvjesno da bi u tome mogli i uspjeti. To su stvarni i istinski razlozi zbog kojih je Šota bjesnomučno i lažno optuživala Veljka Miškulina i sudove u Rijeci. I tom je prilikom na sebi svojstven način stvarala krivu javnu sliku o sebi kao žrtvi koja je za cilj imala u principu jedino ostvarenje njenih podlih ciljeva. Klevetanjem predsjednika najviše sudbene vlasti u Primorsko-goranskoj županiji osiguravala je dovoljnu javnu i medijsku pažnju da je ta medijska interpretacija imala i internacionalnu težinu, te je i time utjecala na obitelj Kopajtić, budući ih je potencijalno izlagala riziku gubitka anonimnosti i time kod njih izazivala strah od sukoba sa njom. U ovim činjenicama leže pravi motivi žene koja se zaključava u poslovne prostore i osobe koja protestira parkiranjem osobnog automobila u pješačkoj zoni. Ona to ne čini jer je stvarno ugrožena. Ne čini to ni zato što su narušena njena ljudska i ustavna prava. Ona čini to iz jednog jednostavnog razloga. Činila je to iz materijalnih razloga i čiste pohlepe.
Naravno, ni stjecanje imovine po pet puta nižoj vrijednosti od realne Slavici Šota nije bilo dostatno, nego se je odlučila tužiti obitelj Kopajtić zbog štete koju je pretrpila od momenta kada je pozvala Kopajtiće na ispunjenje ugovora do momenta kada je taj ugovor zamijenila presuda. Tom prilikom tužila ih je za odštetu u visini od 314.295,00 EURA. Dakle, tužila ih je za iznos veći od onog koliko im je isplatila za nekretnine. U jednom momentu obitelj Kopajtić je iznašla tračak snage da se suprotstavi takvom Šotinom lopovluku, pa su tako protiv sudskih odluka Riječkog općinskog i županijskog suda, a kojima je priznata strana sudska odluka sa kojom Šota stjeće vlasništvo nad nekretninama, ustali sa Ustavnom tužbom zbog povrede Ustava. Tu tužbu, po punomoći članova obitelji Kopajtić, podnijelo je jedno poznato odvjetničko društvo 11. srpnja 2013. godine. Nejasno je kako je i na koji način Šota izvršila pritisak na članove obitelji Kopajtić no međutim, prema neslužbenim ali povjerljivim izvorima, tu su tužbu, mimo znanja odvjetnika, nedavno povukli.
U ovom primjeru odnosa Slavice Šote i obitelji Kopajtić vidljiva je sva zloča, invazivnost i upornost Slavice Šote u ostvarenju svojih zacrtanih ciljeva. Jednostavno, Slavica Šota služi se svim dopuštenim i nedopuštenim, moralnim i nemoralnim, ljudskim i neljudskim, zakonitim i nezakonitim i svim drugim oblicima sredstava i načina kako bi došla do svojih podlih ciljeva. Pjesnički bi se reklo da gazi preko leševa ali u njenim slučajevima pjesničke metafore nisu niti potrebne jer se to događa i doslovce.
Međutim, kako neslužbeno doznajemo, određeni pravni eksperti u Sloveniji ponudili su se “pro bono” obitelji Kopajtić da ih zastupaju u zaštiti od Slavice Šote, te su navodno pronašli čvrste pravne temelje za potpuno rušenje njihovog pravnog posla u kojeg ih je uvukla Šota.
Naravno, kao i do sada cijeli naš tekst baziramo na čvrstim i neosporivim materijalnim dokazima. Među njima možete pronaći i slatkorječivo pismo Slavice Šote vlastoručno napisano i upućeno Primožu Kopajtiću.
Naposlijetku, sa zadovoljstvom ističemo da ćemo ustrajati u praćenju pravne bitke obitelji Kopajtić ali i obavještavamo naše čitatelje da smo na tragu pokvarenom činovniku koji je Slavici Šota odavao važne službene tajne.
