Liburnija Regionalni liburnijski portal
Slavica Šota u stvari je jedan moderni razbojnik koji sofisticiranim kriminalnim metodama pokorava svoje žrtve i ostvaruje svoje ciljeve. Sve što je Slavica Šota dobro naučila raditi jesu laži, obmane i otimačine. U ovoj priči ekskluzivno otkrivamo vječnu tajnu grada na ušću Rječine – Tko je Šotino duboko grlo.
Slavica Šota, koja mene kao autora tekstova o njenim prijevarama i otimačinama označava kao ponosnog kolekcionara 66 kaznenih prijava i koja svoje podanike i simpatizere upućuje na 15 godina stare medijske uratke izrađene o meni od strane udbaških komunističkih novinara, zapravo je jedan obični bandit i prevarant bez ikakovih moralnih i karakternih vrijednosti. Ta osoba, koja sebe promovira kao borca za ljudska prava i prava obespravljenih te korupcijom u društvu ugroženih, zapravo je bešćutni i oholi atentator na upravo takve socijalno i egzistencijalne ugrožene članove zajednice. Nakon što je 1993. dobila otkaz u Brodokomercu zato što je više puta uhvaćena u krađi, krenula je u svoje pohode prema Rijekatekstilu. Organizacija koja je ustrojena radi otimačine, a koju su uz kraljicu Šotu činili njeni pobočnici, tadašnji načelnik Policijske uprave Primorsko-goranske Mirko Ružić i tadašnji načelnik Financijske policije, danas pokojni, Pero Čarić imala je za cilj, po Šotinom nalogu, vršiti institucionalni pritisak kroz učestale inspekcije i bijesno novčano kažnjavanje onih koje je ona označila pogodnima za neprijateljsko preuzimanje njihovih tvrtki ili njihove imovine. Tako je primorala i Valtera Šestan da joj proda svoj 70 postotni udio u tvrtki RT GRACIJA. Odmah po preuzimanju upravljačke funkcije u toj tvrtki, taj samoprozvani borac za ljudska prava i tvorac nakaradnog pokreta otpora- Riječani protiv korupcije, otpustila je sve djelatnike RT GRACIJE i poslala ih na ulicu. To je razvidno iz pisma kojeg možete pronaći u našoj galeriji, a kojeg je Šoti, kao vlasnik 30 posto udjela, poslao Rijekatekstil u kojem su je ustvari pozvali da odustane od svoje namjere otpuštanja djelatnica. Nakon što je otpustila djelatnice primorala je tadašnju direktoricu Rijekatekstila, Dragicu Samsa da joj proda preostalih 30 posto u RT GRACIJI jer Rijekatekstil kao nositelj tako malog udjela nije mogao imati nikakovog utjecaja nad Šotinim odlukama, zbog čega su joj na posljetku udio i prodali. Toliko bi se moglo reći o liku i djelu Slavice Šote u kontekstu njezinog senzibiliteta i osjetljivosti na prava i sudbine potlačenih i ugroženih.
Osim nekretnina Brune Dinter i slovenske obitelji Kopajtić, Slavica Šota stekla je na isti način i istim modalitetom atraktivne nekretnine u Medulićevoj ulici na kućnom broju 5. Nekretnine je stekla od Vande Radetić i Darka Šimat, a formalni kupac bio je njen suprug Ivan. I ta stečevina potječe iz kriminalnog ortakluka Šote i njenih zaštitnika. I u ovom je slučaju Slavica Šota dobila dojavu od svog doušnika o zahtjevu za povrat nacionalizirane imovine koji je postavljen od strane Vande Radetić i Darka Šimat. Perfidnom prijevarom prevarila je i bliske rođake Vande Radetić i Darka Šimat, odnosno Bornu Mikšić i Maju Despot. Sa njima je ugovorila povoljnu kupnju poslovnog prostora na adresi P.R. Vitezovića 1 (ranije Jelačićev trg 12) kojeg su Mikšić i Despot dobili u povratu nacionalizirane imovine, pod posebno povoljnim uvjetima budući im je obećala da će od njih kupiti zgradu propale tiskare Tipograf koju su isto tako Mikšić i Despot dobili kroz povrat. Nakon što je realizirala povoljnu kupnju poslovnog prostora u Vitezovićevoj Šota je jednostavno prekinula komunikaciju sa Mikšić i Despot i na taj način ih grubo prevarila.
Nakaradni riječki pokret otpora u režiji Slavice Šote, te Živi zid pod dirigentskom palicom „čuvenog„ Vilibora Sinčića rak su rana ovog društva koje je ionako zapalo u duboku moralnu krizu. Ovakvi navodni pokreti i aktivisti šalju potpuno pogrešnu poruku ionako zbunjenim građanima Hrvatske. Njihova je poruka: „Uzimajte kredite, zadužujte se, nije bitno da li ćete ih moći vratiti….ako ih ne budete mogli vratiti mi ćemo vas zaštititi i nećemo dopustiti da izgubite imovinu kojom ste povrat tih kredita jamčili.“ Takvo obmanjivanje javnosti izaziva pravnu nesigurnost i potpuni kaos. Takvi luđaci šalju potpuno pogrešnu i nakaradnu javnu poruku. Oni drugim riječima poručuju da oni građani koji redovno podmiruju svoje kreditne i druge obaveze su u stvari budale. Iz njihovih aktivnosti da se zaključiti da je nepotrebno plaćati račune, vraćati kredite i izvršavati ostale financijske obveze jer ionako vam nitko ništa ne može ako to ne učinite- jer su oni uz vas, oni vas štite. Toliko o tim aktivističkim udrugama i borcima za ljudska prava, poput Šotinog pokreta otpora koji u stvari unose nemir i nered u društvo. Njihova je u stvari temeljna zadaća uništavanje pozitivnih društvenih vrijednosti i destabilizacija zdravih međuljudskih i poslovnih odnosa. Uvjereni smo da među onima čija prava navodno takvi aktivisti štite ima i stvarnih, istinskih i tragičnih žrtava birokracije, manipulacije i kriminala kojima je egzistencijalno pravo doista nezakonito ugroženo. Međutim, među njima se krije većina onih koji zlorabe slabost sustava i koriste takve klaune poput Šote i Vilibora Sinčića kako bi zaštitili svoja prava koja niti nemaju. S druge strane Vilibor Sinčić i Slavica Šota imaju potpuno drugačije ambicije. Slavica Šota pokrenula je svoj pokret otpora kako bi skrenula pažnju institucija sa vlastitih nedjela, dok su ambicije Vilibora Sinčića, pri sudjelovanju u takvim aktivnostima, političkog karaktera.
I evo na posljetku, kako se to u narodu kaže „zaklela se zemlja raju da se sve tajne znaju“ , ekskluzivno otkrivamo ime dubokog grla u aranžmanu Slavice Šote koji joj je godinama davao informacije iako je bio dužan te informacije čuvati kao službenu tajnu, a svojim radom služiti isključivo poreznim obveznicima budući je iz proračuna kojeg oni pune primao plaću. Radi se o Vojku Rogiću, dugogodišnjem djelatniku Grada Rijeke, odjela gradske uprave za komunalne poslove- direkcija stambeni poslovi, danas umirovljeniku. On osobno nije radio na povratu nacionalizirane imovine niti je bio djelatnik socijalne skrbi ali je bio vrlo blizak tim uredima te je za osobnu i Šotinu korist razgranao institucionalnu kriminalnu mrežu koja je za Šotu prikupljala vrijedne podatke, a koje joj je on, u zamjenu za adekvatnu nagradu, odavao.
Za Slavicu Šotu upotrijebio bi jedan prikladan pojam iz njemačkog jezika, „Strasse bandit“, što u prijevodu znači ulični razbojnik. Ta je osoba sve što ima stekla krađom, prijevarama i otimačinom. U većini pozadina stjecanja njene imovine krije se neka tragična i otužna priča. Slavicu Šotu nedvojbeno prate duhovi njenih žrtava. Da li je Bruna Dinter sama odlučila da će uz objavu njene smrti biti poslana ukorna poruka ili su to odlučili njeni prijatelji koji su objavili tu osmrtnicu na kojoj stoji: „Propast će ih stići iznenada, u mrežu koju napeše sami će se uhvatiti, past će u jamu što je iskopaše! A moja će duša klicati u Jahvi, radovat će se u spasenju njegovu. Psalam 35“, potpuno je nebitno. Bitno je da je izvan svake sumnje javno i nedvojbeno jasno što se dogodilo nemoćnoj i obespravljenoj starici koja je pored svoga bogatstva sa ovog svijeta otišla u teškoj bijedi. Slavica Šota slobodno može nastaviti sa svojim napadima na ovu redakciju i mene osobno ali nikada ničim neće zaustaviti našu ambiciju i temelj našeg rada, a što je ustvari demaskiranje navodnih javnih dobrotvora i ostalih zlotvora u našem društvu. U sljedećoj objavi na ovu temu donosimo detalje o nedopuštenim aktivnostima Šotinih odvjetnika kao i detalje o nekim novim slučajevima za koje je Šota sigurna da ih je duboko zakopala i sakrila od znanja javnosti.
