Liburnija Regionalni liburnijski portal
U Hrvatskoj postoje dvije vrste poduzetništva: ono pod strogim okom nesklonih medija, i krvoločne javnosti željne narodnih neprijatelja – i tiho ali moćno poduzetništvo sve vrijeme ispod radara javnosti.
Razlika nije u poduzetništvu nego u poduzetnicima, osobama, tj. kojoj su se političkoj opciji poduzetnici priklonili, ili da stvar izrečemo vulgarno jasno – tko im je zakrilnik i politički jatak. Dovoljno je uzeti za primjer samo dva poduzetnika, njihov lik i djelo; dvojicu toliko različitih osoba – zbog filozofije pristupa poslu, ali i izbora svjetonazorske i političke strane.
Vrisak jednog i diskrecija drugog samo su izvanjske zanimljivosti. Usporedimo, dakle, medijski razvikanog Zdravka Mamića i poput zaštićenog svjedoka tihog, Branka Rogića; njihove osobe, „povijest bolesti“ i vrste poslovne djelatnosti.
Pisati o Zdravku Mamiću danas – kad je Bertinin PNUSKOK i Cvitanov USKOK, pod dirigentskom palicom Ranka Ostojića i Zorana Milanovića, započeo novi ciklus cirkusarija od istrage, kad svi meinstream mediji jednakom srdžbom i najvulgarnijim senzacionalizmom pljuju po njemu, jer žele ga vidjeti kao dežurnog krivca za sve – od nogometnog poraza u Norveškoj, Josipovićeva poraza na predsjedničkim izborima, nacionalnog naboja na utakmicama reprezentacije, navodne preplaćenosti hrvatskih nogometaša u eminentnim europskim klubovima, loše kvalitete ostatka nogometnih klubova u Hrvatskoj pa do pojačanog priliva migranata u Hrvatsku – nema smisla osim ako mu se ne doda usporediva suprotnost i bez predrasuda pokuša vidjeti što to u nogomentnom biznisu doista radi Zdravko Mamić.
Zapravo, je li u tom poslovanju s nogometalima sve čisto, ili je pronevjerom država oštećena, neka utvrdi Uskok i Porezna uprava. Ali medijski linč ne služi ni Uskoku ni pravosuđu, a pogotovo ne služi novinarima na čast. I po tko zna koji put mediji samo zamagljuju stvarno stanje stvari i od istraga i pravosuđa rade novu političku svinjariju.
Mamić izvezao “roba i usluga” u vrijednosti 152,6 milijuna eura
Zdravko Mamić, izvršni dopredsjednik Dinama od 2003. godine, nesumnjivo je sjajan menadžer s dobrim nosom za nogometne talente, barem što se tiče kupoprodaje igrača: zajedno sa svojim suradnicima on pronalazi mlade nogometne talente u zemlji i inozemstvu, investira u njih vrijeme i novac, i provlačeći ih kroz slabije i bolje nogometne klubove, konačno ih plasira u one najbolje, vrhunske. Ili ona nogometala s manje nogometnog talenta iz donjoligaških klubova transferira u prvoligaške. Da nije u tome vješt i dobar ne bi uspio na taj način transferirati najpoznatija hrvatska nogometala u čuvene europske klubove. U posljednjih pet godina prodao je 27 igrača, mnoge od njih u zemlje velike nogometne tradicije (Italija, Engleska, Francuska, Njemačka, Rusija, Portugal…) i u najpoznatije europske klubove koji sigurno znaju što je dobar nogomet i kvalitetan nogometaš i tu, na nogometnom terenu nema prijevare.
Ako se zbroji vrijednost ugovora tih 27 igrača nominalna vrijednost svih ugovora iznosi 152,6 milijuna eura! Kako god okrenuli, ali to je hrvatski izvoz, da se ne spominje 10 milijuna eura za ovogodišnje sudjelovanje u Ligi prvaka i još dosta toga. To je novac koji je na temelju izvoza stigao u Hrvatsku. Na sve to država ubire PDV, prireze, pristojbe… sve po zakonu.
Naravno, porez na transfere plaća se tamo gdje su ugovori sklopljeni. Nakon toga novac dolazi u Hrvatsku i on se u sustav ubacuje temeljem ugovornih stavki. Nitko Poreznoj upravi i svim nadležnima organima ne brani da rade svoj posao i provjere svačije poslovanje. U tim ugovorima nema previše zamračenih podataka: poznati su ljudi, dakle razvikana nogometala, još su poznatiji čuveni nogometni klubovi, i tko to brani hrvatskim poreznicima da ustanove jesu li sve zakonom predviđene stavke prema državi podmirene, je li bilo izbjegavanja pokušaja dvostrukog oporezivanja ili je riječ o izbjegavanju plaćanja poreza?
Ako postoji opravdana sumnja svaka je provjera legalna i legitimna, tim više jer je Hrvatska članica EU kao i mnoge zemlje u koje je Zdravko Mamić prodao nogometaše. Međutim jesu li Uskok i Pnuskok sigurni da poznaju Zakon o sportu i neke činjenice o NK Dinamo, a koje se tiču registracije kluba kao neprofitabilne organizacije? Tu su onda „off shore“ kompanije, međunarodni ugovori pa klauzule o arbitraži, čije pravo se uopće smije aplicirati…? Previše za ovaj hrvatski bijedni politički i pravosudni amaterizam.
Tim više ovakve medijske predstave i milicionarsko privođenje, a isto se kazalište zbivalo u srpnju ove godine, nije sukladno europskoj tradiciji tužiteljstva. To je obični cirkus za mase. Je li sve ipak politička farsa kojom se želi sotonizirati sponzora suprotstavljene političke organizacije, kao i prije deset mjeseci pred predsjedničke izbore? Pritvara li se Zdravko Mamić, jer je Zakon o sportu loš, a Mamić samo spretan, ali unutar pozitivnih propisa?
Zdravko Mamić je incidentni kolerik, vrlo često prema javnim percepcijama, konfliktnog ponašanja. On je sve ono što, prema mišljenju njegovih protivnika, osoba koja drži do sebe ne bi trebala biti – ali to je samo osoba i ne treba to brkati s njenim pravima i poslovnim uspjesima. Prvo je stvar naravi, temperamenta, obrazovanja i kućnog odgoja, ovo drugo je stvar Porezne uprave, Carine, tužiteljstva i svih organa koji imaju opravdanu sumnju da je u poslovanju Dinama i Mamićevih tvrtki nešto zamračeno, a država oštećena. Međutim, Zdravko Mamić je i izvoznik koji jedan od najprepoznatljivijih hrvatskih brendova, a to su svakako nogometaši, vrlo uspješno plasira na europsko nogometno tržište i u Hrvatsku godišnje donese desetak milijuna eura. Iskreno, nije mi poznato da Hrvatska ima neki sličan izvozni brend na kome godišnje zaradi desetke milijuna eura.
Medijima od svega toga ne pripada ništa osim objektivnog izvještavanja, a mediji su već odavno pokazali da su neprestano u funkciji represivnog aparata. Taj im je trzaj ostao još iz komunističkih vremena, to im je najslađe: biti pripuz vlasti, lagano suflirati i s time se još i hvaliti. U dosadašnjoj nemoći da bilo što pronađe u Mamićevu milijunskom poslovanju, DORH i USKOK su uz pomoć medija pribjegavali stigmatizaciji i sramoćenju osumnjičenika, metodama koje smo se nagledali u represivnom sustavu Socijalističke Republike Hrvatske. Na koncu istrage pronaći će da je Zdravko Mamić sponzorirao kampanju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, nakon čega će uslijediti medijski zahtjevi za povratom donacije i isprikom predsjednice i stranke koja ju je kandidirala. Uz pokušaj raznih “lezilebovića” da preotmu Mamiću milijunske poslove, to je glavni cilj, i kud ćeš većeg kaznenog djela u očima priprostog puka?
Roglić uvoznik parfema, cigareta i prehrambenih artikala
Branko Roglić, vlasnik Orbica i njegovih 18 tvrtki (s milijardu i 77 milijuna eura ukupnim prometom u 2014. godini) te predsjednik nadzornog odbora HUP-a, ima posve drugačiju biografiju od Zdravka Mamića.
On je dio crvene buržoazije i pripadnik onog najviše privilegiranog prvog kruga Markovićeve privatizacije koju je sproveo SKH, a pod pod zakrilništvom i u prijateljstvu sa Budimirom Lončarom, Stjepanom Mesićem i Ivom Josipovićem, kolokvijalno kazano udbaškim strukturama. Jedini vlasnik uvozničkog lanca Orbico živi i radi u Zagrebu, a na svom impozantnom imanju od 13 hektara u Župi Biokovskoj (pokraj Zagvozda) preko vikenda i prigodice, isto kao Vito Don Corleone, s uglednim prijateljima i moćnicima sređuje tekuću političku, gospodarsku i svaku drugu problematiku, sve što koči i opstruira zacrtane namjere i planove.
Nijemi svjedoci tih domjenaka su Kraljević, Vidović, Medović, Crnčić, Pulitika, Motika, Masle, Režek, Meštrović, Augustinčić, Kovačić, Kršinić, Radovani… sve od reda diskretni pokojnici – hrvatska i slovenska moderna. Lista živih posjetitelja znatno je duža, makar ne i toliko časna i slavna kao pokojnika na zidu. Tih, staložen, obrazovan (diploma elektrotehničkikog fakulteta), pomodni hrvatski proljećar, prigodno komunist i pomalo vjernik – pravi je prototip novog uspješnog Hrvata: nacionalno osvješten koliko je to potrebno za potrebe „reformiranog komunizma“ i „reformirane“ Socijalističke Republike Hrvatske, što je u praksi stara ideja Mike Tripala i Savke Dabčević Kučar.
I nije slučajno Branko Roglić obnovio rodnu kuću Mike Tripala. Naslonjen na jednu drugu Crkvu, onu patera Tolja, s obiteljskim zaleđem u Crkvi, jer su mu prastričevi, don Nikola i don Stjepan Roglić bili svećenici, a jedan od njih (don Nikola) na starom je obiteljskom posjedu izgradio crkvicu posvećenu Gospi Lurdskoj. Branko Roglić tu je istu crkvicu obnovio 1994. godine. Da bi se stekla što veća nedodirljivost i dobilo na otmjenosti, dugogodišnje prijateljstvo Branka Roglića i nekadašnjeg predsjednika Slovenije, Milana Kučana, vlasnik Orbica postao je 2008. godine počasni generalni konzul Slovenije. Zlobnici to pripisuju Rogićevoj želji da ga policija u njegovu terencu Grand Cherokee nema prava zaustaviti i pretresti.
No čime se zapravo bavi Orbico i koliko to pomaže slabašnom hrvatskom gospodarstvu? Roglićeva tvrtka bavi se distribucijom (čitaj uvozom) Marlbora, Milka proizvoda, Dr. Ötker i mnogih prestižnih kozmetičkih i prehrambenih brendova koji na tržištu direktno konkuriraju hrvatskim proizvodima ne samo u Hrvatskoj nego i u susjednim zemljama. Dakle, čisti šverc bez bilo kakve proizvodnje i ulaganja! Orbico je najveća distributerska trgovačka kuća Hrvatskoj, izraziti predstavnik i zaštitnik uvozničkog lobija koji onemogućava bilo kakav razvoj domaće proizvodnje i otvaranja novih radnih mjesta. Orbico uvozom roba, za razliku od izvoznika Mamića, zapravo isisava novac iz prezadužene Hrvatske. Ta tvrtka i poslovna strategija koju je Roglić razvio prirodni su neprijatelj pokretanja bilo kakve hrvatske proizvodnje, ičega; takav tip tvrtke, pogotovo s udbaško-političkim zaleđem njegova vlasnika učinit će sve kako bi Hrvatska postalo što ovisnija o uvozu.
I to je ujedno osoba koja je zajedno s Dragom Prgometom pokušala diktirati reforme u Hrvatskoj. Naravno, sve je palo “u bunar” nakon Prgometove noćne operacije s Milanoviće i Kotromanovićem. Tako je doajen uvozničkog lobija onemogućen da zajedno sa svojim detroniziranim političkim poklisarom ojača svoje osobne ali i pozicije lobija kojem pripada. Da bi nakon detronizacije Prgometa, Roglić ostao u igri pobrinuli su se meštri zakulisnih medijskih igara Ivan Tolj i Goran Radman. Oni su naime uvoznika Roglića servirali “Bembi” Novokmetu u “Otvoreno” da bi ovaj sebe osobno hrvatskoj javnosti predstavio kao nekakvog kreatora reformi. Tragikomično!
Uz pomoć svojih političkih veza Branko Roglić je Hrvatsku navukao na uvoz, a svojim se pokroviteljima odužio kroz financiranje Stjepana Mesića, Ive Josipovića i SDP-a. Na žalost, Drago Prgomet i njegova blizina sa SDP-om, uvukla je i MOST u tu mrežu. Božo Petrov i njegov tim zasigurno već žale na učinjenim. Međutim, Prgomet je njihova prošlost – Roglić također!
Za Razliku od Roglića koji za velike novce na hrvatsko tržište i tržište “regiona” plasira skupe uvozne brendove, Zdravko Mamić je od hrvatskih nogometaša u razmaženom svijetu nogometa napravio brendiran i vrlo tražen proizvod – hrvatskog nogometaša i plasirao ga jednom Realu, Juventusu, Bayernu, Arsenalu, Interu, … .
Branko Roglić ni po čemu nije (politički) desničar, grozi se na takvu pomisao. On je čovjek čija tvrtka plasira proizvode u 18 država, uključujući i sve države “regiona”. Upravo zato njemu je Hrvatska premala i pretijesna, a “region” njegova politička ljubav. Sam početak, da se ne spominje sredina i kraj razvoja Orbica, vezan je uz patijsku nomenklaturu (Ante Marković, Budimir Lončar, Milan Kučan i Stjepan Mesić). Vlasnik Orbica ne krije da je u prošlosti izdašno pomagao kampanje Stjepana Mesića, Ive Josipovića i SDP-a – to se zove vraćanje duga.
U neto završenim izborima za Sabor financijski je, i na svaki drugi način, pomogao je Ivu Josipovića, katastrofalnog gubitnika i njegovu Naprijed Hrvatska, ali je njegov istinski favorit bio i ostao Drago Prgomet, ministrant patera Ivana Tolja, koji je preko Drage Prgometa trasirao Roglićev ulaz u Most. Zauzvrat, mediji su pod Roglićevom dirigentskom palicom, i uz potporu patera Tolja i Gorana Radmana, favorizirali njegove štićenike, za što se Roglićevo poslovno carstvo izdašno financijski odužio.
Kako je Roglićevo pouzdano grlo, koje je kroz par mjeseci projurilo kroz HDZ, SDP i Most, na koncu prošlo svi smo vidjeli, kao i Prgometov politički oportunizam. Drago Prgomet bio je Roglićev trojanski konj u Mostu, preko koga je Branko Roglić, uz potporu medija, imao namjeru preuzeti i kontrolirati Most te usmjeravati tijek reformi.
Nakon neslavne epizode s Prgometom, Branko Roglić se izravno pokušava uplesti u politiku, jer kao i svaki hrvatski bogataš misli da je pametan, i da je bogatstvo stekao svojom pameću, a ne želi ni pod mukama priznati da je dio šireg scenarija započetog još 1945. godine.
U ovim parlamentarnim izborima Branko Roglić , poput Dejana Jovića, Vesne Pusić, Ive Josipovića, Stjepana Mesića, Zorana Milanovića ili Milorada Pupovca, ne bi želio da HDZ ponovno dođe na vlast, jer se, kako kaže, “plaši ponavljanja pljačke”?! On koji je lučonoša iste!
Ni Milanović mu, navodno, kao i cijelom tom lobiju, više nije po volji, ali mu je Prgometa poslao na Kotromanovićevu adresu. I Milanovića je iskoristio kako bi Hrvatska postala raj za uvoznike, zato je i politika kukuriku vlade bila temeljena na novim i skupim zaduženjima s ciljem nabavke proizvoda uvoznih proizvoda iz asortimana Roglićevih tvrtki.
Zanimljivo je, međutim, da mediji i njihovi urednici nikada nisu ni pokušali kritički pisati o spregama uvoznog lobija i politike. Kad bi se to pitanje otvorilo onda bi DORH i USKOK morali raditi prekovremeno, a perje bi frcalo na sve strane. Međutim, niti neće. Neće iz činjeničkog razloga što upravo uvozni lobi u šaci drži i medije. Mediji i dobar dio političkih skupina upravo žive od njihovih transankcija izvlačenja novca iz Hrvatske i uzimanja enormno visokih marži. Taj koloplet medija, uvoznog lobija i djela političkih struktura razvio je brend koji se zove korupcija.
Međutim, umjesto pokušaja razmotavanja tog klupka, PNUSKOK i USKOK bave se izvoznicima koji prodajom brendiranih hrvatskih proizvoda u Hrvatsku godišnje donose nekoliko milijuna eura i još k tome podržavaju političku opciju koja nas želi udaljiti iz “regiona”, odnosno s onog prostora gdje Branko Roglić i njegov izvozni klan ima gospodarske i političke interese.
Upravo zbog tih interesa Zdravko Mamić je meta a Branko Roglić “ugledni građanin” koji prodajom uvoznih cigareta u zemlji koja je nekoć bila veliki proizvođač duhama, izdašno promovira i financira svoje političke i medijske projekte.
