Liburnija Regionalni liburnijski portal
Oni koji su željeli pobjedu Ive Josipovića, dočekali su izborne rezultate prvoga kruga kao veliko iznenađenje, neki su čak napisali kako se dogodilo čudo. Problem je samo u tome da se, kako to često biva, zamienjuju želje i stvarnost.
Posebna su priča ankete, posebice one koje provodi famozni Ipsos puls, koje su davale Josipoviću, samo tjedan prije dana D prednost od 12 posto, a mediji su redovito baš takve ankete uzimali kao vjerodostojne, objavljujući u udarnim vijestima njihove rezulate kao činjenice. Po tko zna koji put pokazalo se kako su ta tobožnja istraživanja raspoloženja građana naprosto izmišljotine u funkciji političke promidžbe. Propaganda je legitimna, ali bi ipak mediji koji još drže do objektivnosti morali voditi računa o objavljivanju lažnih podataka.
Što je iznenađenje?
Svaki razuman čovjek želi u ovoj nezavidnoj društvenoj situaciji promjene, ali kako do promjena s istim ljudima i s istim strankama na čelu države? Zato, ako se nešto može smatrati iznenađenjem, onda je to ipak visok postotak glasova za Ivu Josipovića, s obzirom na to da se on nikako ne može izuzeti od odgovornosti za cjelokupno političko, gospodarsko i socijalno stanje u zemlji i s obzirom na to da su neki njegovi politički i svjetonazorski stavovi (defincija braka, ćirilica u Vukovaru, obilježavanje žrtava Bleiburga, “lex Perković”…) bitno odudarali od stavova većine ljudi. Iznenađenje je svakako Ivan Vilibor Sinčić, zbog toga što nema neku jaku organizaciju iza sebe i što je ipak premlad za funkciju predsjednika. Njegovi, pak, stavovi, uz puno iluzija, nude politički zaokret, koji mnogi priželjkuju. Milana Kujundžića je stajao preagresivni stil i posebno napadi na Sinčića, a da mu pri tome ideje o promjenama nisu bile dovoljno konkretizirane ni jasne. No, njegovi izravni napadi na glavnog kandidata otvarali su djelomice put glavnoj protukandidatkinji koja je to izbjegavala.
Od dvoje preostalih kandidata pobjedi je bliža Kolinda Grabar-Kitarović. Ona slobodno može računati na sve glasove Milana Kujundžića, dok će oni Sinčićevi, kao i glasovi onih koji će izići tek u drugom krugu, najvjerojatnije biti podjednako raspoređeni. Bit će važno tko je spreman neke od Sinčićevih ideja preuzeti, ali bez neukusnog ulizivanja. Ključni dio njegova programa jest inzistiranje na povratku državne suverenosti, što baš i nije svojstveno Josipovićevoj, SDP-ovoj i općenito ljevičarskoj retorici. Od presudne je važnosti za HDZ-ovu kandidatkinju motivirati dijasporu, specijalno hrvatske državljene u BiH, ali s druge strane i ona se sama mora otvoreno zauzeti za hrvatsku federalnu jednicu.
Josipovićeve poruke, najprije “nova pravednost“ pa “ovo je pravi put“, prazne su i neuvjerljive. Takav je i projekt sverješavajućih i spasonosnih ustavnih promjena. Njegovo naglo probuđeno domoljblje, pozivanje na krv branitelja, na Bozanića (čak je preko usta prevalio i ono tuđmanovsko “Hrvati i Hrvatice“), djeluje hinjeno. Sve što sada kaže odbija se kao negativan eho o ono što nije učinio u proteklih pet godina, o sastav njegova kabineta, o uvredljive izjave na račun novije i nešto starije nacionalne povijesti. Vidljivo nervozan izabrao je, čini se, taktiku koja ga još više potkopava, taktiku moralne diskreditacije protukandidatkinje i stranke iz koje dolazi, s otvorenom prijetnjom “nećemo vam to dopustiti“. Ne može više računati ni na apsolutnu potporu vodećih medija koji se naglo pregrupiraju osjećajući do bi moglo doći do smjene. Veliki mu je teret stranka uz koju je sudbinski vezan, koja ga financira, kao i šef te stranke.
Stanje fakata
Objektivno, Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović razlikuju se u vanjskopolitičkoj usmjernosti, vremenskoj orijentaciji, doživljaju samih birača, te u odnosu prema aktulanoj Vladi. Dok je Josipović pokazao snažnu okrenutost prema “regionu“, odnosno jugoistoku Europe iliti bivšoj državi i specijalno prema strateškom savezništvu ni s kim drugim do li sa Srbijom, Grabar-Kitarović naglasak stavlja na Europsku uniju, NATO pakt i uopće zapadne zemlje, postavljujući jasne uvjete susjedima za prihvaćanje njihova puta u euroatlantske asocijacije, za razliku od protukandidata koji je zauzeo stajalište bezuvjetne potpore. On je prilično zakopan u temama iz prošlosti, sve tamo do četrdesetih, dok bi ona te teme najradije preskočila i zaboravala i okrenula se prema budućnosti, razvoju i gospodarstvu.
Josipović može isticati kako je on integrativni čimbenik društva i predsjednik svih građana, no ostaje gorak okus kako je on svojom “crvenom Hrvatskom“ osobno, snažno, kao i njegov prethodnik, pridonio produbljivanju ideoloških podjela na starim matricama. Kolinda je od samoga početka u prvi plan isticala zajedništvo kakvo smo imali devedesetih. “Nema više vaših i naših“, naglasila je u svojem obraćanju nakon zaključenja prvoga kruga. Ona je izrazito kritična prema Vladi, spremna tražiti i njezinu ostavku, dok se Josipović, čak i kad bi htio, od te Vlade ne može distancirati.
To je otprilike objektivno stanje fakata, pa tko što voli, nek izvoli. Kome je do nostalgije za bivšom državom, do bavljenja prošlošću i do latentnog građanskog rata izabrat će dr. Ivu, kome je do Zapada i do konačnog pomirenja dat će svoj glas gospođi Kolindi. I nešto što može biti stvar subjektivog dojma, ali je jako važno. Svojim nastupom, stilom i izgledom Kolinda Grabar-Kitarović djeluje iskreno, donosi zrno svjetlosti, nade i optimizma u ovu sumornu svakodnevicu, dok je Ivo Josipović pomalo namješten, zbunjen i nesiguran.
Izvor: Slobodna Dalmacija
