Liburnija Regionalni liburnijski portal
Kroz nekoliko proteklih stoljeća Hrvatska je konstantno bila iseljenička zemlja. U nekoliko iseljeničkih valova, prije svega onim prije Prvog svjetskog rata u međuratnom razdoblju te nakon Drugog svjetskog rata, Hrvatsku je napuštao najvitalniji dio stanovništva. Stotine tisuća iseljenika, neki tvrde čak i nekoliko milijuna, gradile su i stvarale u tuđini, rijetki su se u jesen svog života vraćali na rodnu grudu.
Sve dok su prevladavale visoke stope nataliteta katastrofalne posljedice iseljavanja nisu bile toliko uočljive. Također, lošu demografsku sliku RH godinama spašavao je i uljepšavao val doseljenih Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Međutim, i demografski bazen u Bosni i Hercegovini je „presušio“. Uz ratna stradanja Hrvata u BiH, nakon posljednjeg popisa stanovništva u ovoj zemlji, vidljivi su i posljedice iseljavanja Hrvata sa svojih ognjišta. Bijela kuga zahvatila je podjednako hrvatski korpus u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Hrvati se suočavaju s dva opasna protivnika njihova opstanka, niskim natalitetom i iseljavanjem. Broj novorođene djece u Hrvatskoj je u posljednje vrijeme debelo ispod minimuma nužnog za održavanje nacije, štoviše, odnos nataliteta i mortaliteta takav je da Hrvatska svake godine izgubi stanovnika kao što je grad veličine Makarske. Kada tom broju pridodamo i brojku od 30 tisuća mladih koji su u posljednje dvije godine napustili Hrvatsku u potrazi za boljim životom i inozemstvu dolazimo do alarmantnih zaključaka.
Funkcionalnost hrvatskog društva i održivost nacije potpuno su ugroženi. Vapaji hrvatskih demografa upućeni vlasti s apelom da se nešto učini po pitanju rapidnog demografskog propadanja društva probiju se u medije tek u vrijeme popisa stanovništva, a vlasti kao da ih i ne čuju. Hrvatska nacija rapidno stari, a iseljavanjem se negativni demografski učinci dodatno osjećaju u privredi, znanosti i obrazovanju.
Međutim, aktualnoj vlasti je i sadašnji broj stanovnika problem. Oni ne mogu osigurati gospodarske uvjete za opstanak ni duplo manjem broju stanovnika pa objeručke predstavljaju „prednosti“ zapošljavanja mladih u EU. Ovaj model, koji proklamiraju institucije države, samo je drugi naziv za program iseljavanja sponzoriran od središnje državne vlasti. Pritom je politici prezrenoj od naroda važna jedino statistika kojom će jednoga dana pokušati ponovno zavesti narod, jer trideset tisuća mladih u inozemstvu jednako je trideset tisuća manje evidentiranih na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Ovako proklamirana politika ravna je nacionalnoj izdaji pa ako zbog nje nitko neće odgovarati u sudskim procesima, odgovarat će pred narodom na izborima.
Premijer Milanović i njegov savjetnički tim u mnoštvu jalovih spin pokušaja preusmjeravanja pozornosti s katastrofalnog stanja u državi lansirali su i priču o četrdeset stručnjaka koji rade na preporodu Hrvatske. Među imenima koje je javnosti predstavio bilten vlade, Jutarnji list, nema niti jednog demografa. To dovoljno govori o ozbiljnosti Milanovića, njegove vlade i savjetničkog tima. Ako svake godine gubimo, što iseljavanjem što odumiranjem, trideset tisuća stanovnika kome će 2040. biti potrebna Milanovićeva strategija?
Za vrijeme službenog posjeta Bosni i Hercegovini bivši Pakistanski predsjednik izjavio je, na opće čuđenje prisutnih, kako je Pakistan bogata zemlja. Svoje tvrdnje potkrijepio je argumentom o broju mladih u pakistanskom društvu, koji su, prema njegovu sudu, motor budućeg razvoja njegove države.
General Pervez Musharraf bio je u pravu, ostarjela i iseljenička nacija ne može se nadati boljoj budućnosti. Može očekivati samo teže dane i probleme u svim segmentima društva.
Nekada smo mogli prihvatiti činjenicu kako su za iseljavanje i odumiranje naše zemlje glavni krivci u Beču, Budimpešti i Beogradu, a tko je sada kriv? Politika zločina prema vlastitom narodu od strane vladajućih političkih garnitura, zločina sadržanog u činjenici kako vlast nije ispunila svoju osnovnu zadaću stvaranja uvjeta za prosperitet nacije, krivac je za odumiranje zemlje.
Stara narodna izreka kaže kako je zemlja vlasništvo onog tko živi na njoj, a ne tko je njen pravni vlasnik prema zakonskom ili povijesnom pravu. Danas u mnogim slavonskim selima diljem Dalmatinske zagore, Like, Gorskog kotara, Korduna i Banije u brojnim naseljima nitko ne živi. Tko će sutra živjeti te kako će se ova zemlja jednoga dana zvati, zavisi od svih nas, od politike koju ćemo birati do politike kakvu ćemo voditi, prije svega prema vlastitom narodu.
Željko Primorac/HRSVIJET
