“Pišam vam se na grad koji teče”

U duhu onih koji imaju drugačiji, neki bi rekli i realniji, pogled na Rijeku donosimo tekst Riječanina Damira Mohorića. On se poprilično oštro osvrnuo na riječku svakodnevnicu, a nije se ustručavao upotrijebiti teške riječi.

“Nedavno su neki moji sugrađani, a pogotovo Riječani, s ponosom po Faceu lijepili tekst riječke književnice pod nazivom “Ima jedan šta da grad“. I kao što je ona književnica u pokušaju, tako je i taj tekst neuspio pokušaj da se na lijep način prikaže ovaj grad u pokušaju. Uspoređujući Rijeku sa drugim gradovima na Jadranu, autorica zaključuje da je Rijeka najjadnija, ali, eto, voli je. Nedugo zatim i Denis Kuljiš je napisao tekst o Rijeci koji je izazvao negodovanje, iako je Kuljiš u stvari napisao isto što i ta književnica, ali samo drugim tonom. Poznavajući mentalitet Riječana, čudi me da su na Kuljišev tekst uopće reagirali.

U ovom “šta da” gradu živim od kad sam se rodio. Moji su preci generacijama na Kvarneru, moje je prezime jedno od najriječkijih, moji nonići se nisu dovukli iz vukojebine iz Bosne, Slavonije ili Dalmatinske zagore nego su osnivači Grobnika. Pa, ipak, mislim da je ovaj grad najbolje opjevan u stihovima “Šugava Rijeko, smrdljivi grade”.

A zašto je Rijeka šugava? Ne radi lokacije, jer su more i lokacija Rijeke jedino što vrijedi. Šugava je zbog ljudi, zbog mentaliteta njezinih stanovnika. Kakav je mentalni sklop ljudi koji ne mogu napuniti ni stadion Kantrida sa kapcitetom od svega 10 000 mjesta? Kad je gostovao Eros Ramazzotti, taj stadion je bio poluprazan uz sve one koji su došli iz Italije i Slovenije. Mislite li da Riječane zanima neka druga vrsta muzike, ma kavi, Kantridu ne bi napunio ni Halid Bešlić. Pogledajte samo utakmice Rijeke koja je prva, a igra većinu svojih utakmica pred 2-3 tisuće ljudi na novom stadionu. Rijeka je grad u kojem se kazalište duže renoviralo nego što ga je Austrija gradila, grad koji nema ni jednan ozbiljni kulturni događaj, festival, ništa. Ako se nešto i ogranizira, to je uvijek šugava alternativa, ali bez imalo duha, ispaljivanje čepova iz guzice, natjecanje u prežderavanju tripicama, itd. Riječane zanima samo da odrade svojih 8 sati i da se zavuku u kuću pred televiziju. I eventualno da važno šetaju Towerom s praznim vrećicama.

Ovaj grad je šugav, jer kad gledam slike Rijeke od pred 100 godina, izgledala je urbanije i modernije nego danas. Tada je Rijeka bila grad koji je išao u korak sa europskim gradovima slične veličine, a danas je svaka selendra u Bosni ispred Rijeke. Nedavno sam bio u Prištini na modnoj reviji. Žalosno je da je Priština za Rijeku velegrad. Ali Riječanima ne treba ništa, osim olupine Titovog broda u ovom gradu olupini.

Što je najgore, Riječani ne shvaćaju koliko su nazadni i primitivni, koliki je njihov provincijalizam. Pita me jedna Riječanka kako mogu uspoređivati Rijeku i Zadar jer da je ona bila u Zadru 1994. i da je taj grad užas. Ona, jadna, ne shvaća da je sve osim Rijeke u 20 godina išlo naprijed. Zagreb, Zadar, Pula, Split, sve se izgradilo, samo Rijeka – ona propada. Rijeka je šugava jer od 1991. konstantno gubi stanovništvo, jer ima najveći pad broja stanovnika (20 000 manje od zadnjeg popisa), jer ima najviše abortusa i usranih penzionera koji se guraju po autobusima, a najmanje djece, jer je industrija Rijeke na 11 posto u odnosu na 1991. Grad bez ijednog pravog noćnog kluba u kojem svaki vikend gledaš iste bosanske i čakavske face. Split ima Ultru, Pula ima filmski festival, a šta ima Rijeka? Jebeni šugavi Mik, na kojem neki debili pjevaju na debilnom jeziku.

Rijeka je šugavi grad jer je grad bez duše, bez muda, jer ovuda stranici prolaze samo usputno. Jer da je sudac onako pokrao Hajduk kao Rijeku 1999. protiv Osijeka, ne bi živ izašao sa terena. A Riječani su šutili. Da je neka gradska vlast upropastila Zagreb, kao ova naša Rijeku, već odavno ne bi bila vlast. Ali ovdje su Obersnel i SDP doživotno na vlasti kao da smo u Sjevernoj Koreji. Voljeni debeli vođa. Kad bi Obersnel izašao na Korzo sa mitraljezom i pobio 20 prolaznika, opet bi bio izabran za gradonačelnika.

Rijeka je šugav grad jer je grad babuskara i ogovaranja. Kad uđeš u Tower s gornjeg ulaza, a oni pogledi ljubomorni, zavisni, ona olajavanja. Jedini grad na svijetu u kojem te vozač pritišće vratima ako pokušaš ući na srednja.

Grad koji 1998. u Francuskoj nije imao ni jednog svog igrača u nogometnoj reprezentaciji, koji nema ni jednog pjevača kalibra Olivera, Gibonija ili Cetinskog, koji nema ni jednog sportaša kalibra Janice, Mirka Filipovića, Gorana Ivaniševića, Dražena Petrovića, grad bez i jednog pravog umjetnika, književnika, ičeg. Ne, Vedrana Rudan nije književnik, nego obična placarska alapača koja tu i tamo nesto smiješno ubode, kao što Urban nije Johnny Štulić, nego ćelava bitanga sa dve dobre pjesme, kao što Let 3 nisu umjetnost ni Rokeri s Moravu, nego hrpa budaletina sa čepovima u guzici, kao što Žabica nije kolodvor ni konceptualni prikaz Obersnelovih hemeroida, već trotoar s natpisom “kolodvor”. Nabijem na ku*ac “šta da” grad. Pišam vam se na “grad koji teče”.”

Autor: Damir Mohorić