Liburnija Regionalni liburnijski portal
Postali smo ljudi koji stalno tvrde kako im je za sreću potrebno jako malo, tek osmijeh ili kakav fini sladoled, društvo dobrog prijatelja ili tako nešto slično…
Realnost je ipak puno drugačija. Činjenica je da se nitko ne zadovolji jednim sladoledom ili osmijehom, mi smo ljudi sebična bića i potrebno nam je jako puno, a što više imamo više tražimo i trebamo. A ipak uvjeravamo ostatak svijeta da tome nije tako, uvijek smo tako uslužni, skromni i jednostavno neiskreni. Nikad ne lažemo, nikad ne varamo, nikad ne ogovaramo, nikad se ne podsmjehujemo i ogovaramo. Savršene smo mame, savršeni tate, naša djeca su zlata koja nikad ne psuju, koja sve jedu i koja pršte od pristojnosti, a i ne svađaju se nikada. Poslove obavljamo savršeno, šefovi nas vole. Imamo vremena za druženja, samo se hranimo zdravo, vježbamo. Ah koliko li je toga samo savršenog oko nas i u nama samima.
Kad nas netko pita kako smo? Uvijek smo dobro. Onaj koji pita ni ne želi čuti stvarno stanje, a onaj koji odgovara itekako neće odgovoriti iskreno. Uče nas da sve to što nije lijepo i bajno i sjajno pometemo pod tepih, isključivo samo naš! I nikada to ne vadimo i ne iznosimo izvan naša 4 zida. O takvim stvarima šapućemo sami sebi, ma kako bi smo odgovorili nekome kada nas pita kako smo, da nismo dobro! Da nam je posao grozan, dijete ništa ne sluša, na računu samo minus, višak kila, kolesterol uz to. Vježbamo kad se popnemo stepenicama do našeg stana na zadnjem katu.
Postali smo rasa neiskrenosti, pokvarenosti i laži. Možemo nas svrstati u više kategorija, tu smo mi koji nismo zapravo dobro ali to nikada nećemo reći, onda postojimo i mi kojima je i više nego dobro ali uvijek smo jadni i ništa nemamo, a ako još k tome dodamo da nas i veseli tuđa nesreća pravi smo aduti u rukavu ovog svijeta!
Zaključavamo vrata, kad netko zvoni ne otvaramo, ne volimo stati na pješačkom, živciraju nas starci, a i mi njih, volimo trubiti, pokaziviti srednjak! A kugla zemaljska i dalje se vrti….dok mi varamo i uživamo u tome, a gledamo u oči i tvrdimo da mi to nikada ne bi, ma ni u snu! Lažemo! A lažemo i o tome da nikada ne lažemo! Svako jutro prije izlaska navučemo našu masku, ili ako smo lijeni ni ne skidamo ju više, davno smo postali prekomotni za takve banalne stvari…
